Ljudi su davno uočili da se alkoholizam kao problem češće ponavlja kod nekih porodica. Zadnjih godina, znanstvenici su pokušali ovu staru narodnu mudrost o ponavljanju sklonosti alkoholu u nekim porodicama „staviti pod mikroskop“(1-3). U 1970-tim, studije su pokazivale da se problem alkoholizma zaista češće javlja u nekim porodicama (4,5). Međutim, iza tih rezultata ostala su neka važna nerazjašnjena pitanja. Da li se alkoholizam u obitelji ponavlja zato što dijete uči od roditelja da pije ili dijete nasljeđuje gene koji bi stvarali pretpostavku za razvijanje alkoholizma? Ili možda oboje? Studije nisu riješile ova pitanja.
Zašto uopće raditi genetska istraživanja? Otkrivanje specifičnog genetskog učinka na razvijanje alkoholizma bilo bi dobro barem iz tri razloga. Prvo, to bi rezultiralo lakšim otkrivanjem osoba koji imaju predispoziciju da postanu alkoholičari i shodno tome, pravovremenom reagiranju da se spriječe rizična ponašanja u zloupotrebljivanju alkohola (6,7). Drugo, to bi pomoglo u otkrivanju okolišnih faktora koji su ključni za razvijanje alkoholizma (8). Treće, to bi dovelo do poboljšavanja terapijskih metoda, temeljenih na novim spoznajama metabolizma alkohola (9-11).
Iako smo do sada spomenuli samo problem nasljeđivanja „slabosti“ na alkohol, postoji još jedan važan problem kod pitanja nasljeđivanja, a to je nasljeđivanje „osjetljivosti“ prema oštećenju pojedinih organa uzrokovanih alkoholom (12).
Stručnjaci istražuju mogući utjecaj genetike kod alkoholizma proučavajući populaciju i obitelji, isto kao i genetske, biokemijske i neurobihevioralne pokazatelje i karakteristike (13, 14). Dvije glavne metode proučavanja faktora nasljeđivanja kod alkoholizma jesu studije koje prate blizance i usvojenu djecu (15). Studije blizanaca uspoređuju incidenciju alkoholizma kod identičnih blizanaca s incidencijom alkoholizma kod dvojajčanih blizanaca (16, 17). Ako bi postojala genetska komponenta za razvijanje alkoholizma, onda bi se od identičnih blizanaca, koji imaju identične gene, očekivalo da pokažu sličnu povijest razvijanja bolesti alkoholizma (ili ne razvijanja alkoholizma).
Dvojajčani blizanci, koji su genetski gledano dvije različite individue rođene u isto vrijeme, trebali bi prema tome iskazivati različite tendencije prema razvijanju alkoholizma. Općenito, istraživači koji su koristili metode ispitivanja s blizancima, pokazali su gore navedena očekivanja istinitima.
Npr. Pickens i suradnici (18) istraživali su 169 isto-spolnih parova blizanaca, i muških i ženskih, od kojih je barem jedan zatražio liječenje od alkoholizma. Istraživači su našli veće podudaranje kod identičnih blizanaca, nego što je to bio slučaj kod dvojajčanih. Pronašli su također veću učestalost ovisnosti o alkoholu kod identičnih muških blizanaca, ali ne i kod ženskih identičnih blizanaca. Neke druge studije pružile su neke detaljnije podatke; npr., Partanen i suradnici (19), proučavajući 902 blizanca, našli su da se oblici lakšeg alkoholizma slabije nasljeđuju, dok se teži oblici alkoholizma nasljeđuju jače.
Jedan od problema studija koje prate blizance jesu nejednaki okolišni uvjeti. Prijašnje studije su podrazumijevale da su okoline dvojajčanih blizanca bile jednake za oba blizanca kao i u slučaju jednojajčanih, identičnih blizanaca. Kasnije studije su pokazale da su okoline identičnih blizanaca sličnije nego što je to slučaj kod dvojajčanih blizanaca, stoga su novije studije tu razliku uzele u obzir (14). Studije koje su pratile blizance korisne su i osim toga nagovijestile su moguću ulogu genetske komponente u nasljeđivanju (20); međutim, zbog različitih ciljeva kojima su te studije težile, sada je teško interpretirati rezultate.
Postoje još i studije koje su pratile usvojenu djecu. Neka su istraživanja uspoređivala povijest djece roditelja alkoholičara usvojenih od strane ne-alkoholičara, koji su stoga odrasli u „ne-alkoholnoj“ sredini, s poviješću djece ne-alkoholičara slično odgajane u „ne-alkoholnim“ sredinama (21-23). Pretpostavka je slijedeća: ako genetika ima ulogu u razvijanju alkoholizma, onda bi dijete koje je imalo roditelje alkoholičare vjerojatnije razvilo bolest alkoholizma kao odrasla osoba.
Poteškoće u planiranju i interpretiranju studija posvojene djece su, među ostalim, nedostatak detaljnijih podataka o roditeljima koji su dali dijete na usvajanje i podaci o naklonosti okoline (24).
Goodwin i suradnici, kao pioniri studija „posvojene djece“ našli su dokaze nekih očekivanih trendova (4, 21). Cloninger i suradnici nakon toga su proveli seriju mnogo većih studija posvojene djece, koje su također pokazale očekivane trendove (8, 25).
Cloninger i suradnici postavili su hipotezu da tzv. alkoholizam tip II- koji je karakteriziran ranim početkom problema s pićem, najčešće zahvaća mušku populaciju i iskazuje poremećaje ličnosti kao što je antisocijalni poremećaj ličnosti – ima izraženiju genetsku komponentu (26). Međutim, drugi istraživači izrazili su neslaganje s takvom hipotezom, navodeći da je način nasljeđivanja zamršeniji, i da je ono što se nasljeđuje zapravo mješavina crta ličnosti, poput onih povezanih s antisocijalnim ponašanjem, a ne sam alkoholizam (27). Geni mogu imati izravnu ulogu u razvijanju alkoholizma, kao što imaju kod metabolizma alkohola; ili mogu imati i manje direktnu ulogu, utječući na temperament osobe ili na ličnost na takav način da osoba postane ranjivija na problem alkoholizma.
Do sada su predlagani različiti načini prenošenja alkoholizma unutar obitelji u obiteljskim studijama ograničenog broja. Interpretacija studija komplicirana je vjerojatnošću da je alkoholizam heterogeno stanje, tj. zbir različitih stanja koja izgledaju slično, ali čiji se mehanizmi i načini nasljeđivanja mogu razlikovati. Potrebne su daljnje studije koje bi pojasnile mehanizme transmisije (28, 29).
Istraživanja pučanstva i obitelji, poput gore spomenutih, pokušavaju ustanoviti jaku prisutnost genetskog utjecaja na alkoholizam. Da bi istražili posebne gene, stručnjaci su proveli studije s genskim markerima. Ako su posebni geni povezani s alkoholizmom, onda geni koji se nalaze blizu njih na istom kromosomu – i osobine koje oni određuju – mogu biti u isto vrijeme nasljeđivani kao i rizik za alkoholizam. Ovaj se fenomen naziva „povezanost“ (od engl. „linkage“). Proučavan je veliki broj gena koji su osumnjičeni za povezanost s alkoholizmom (30), međutim niti jedno ispitivanje nije prošlo rigorozne testove na „linkage“ (31).
Još se proučava marker označen kao dopamin D2 receptor, kojeg su Blum i suradnici našli češće kod alkoholičara nego kod ne-alkoholičara (33). U životinjskim istraživanjima, dopamin D2 receptor povezan je s moždanim funkcijama koje se odnose na nagrađivanje, podržavanje ili motivaciju. Ipak, više istraživača nije uspjelo ponoviti rezultate Blumove studije (34, 35). Neki istraživači vjeruju da dopamin D2 može utjecati na težinu bolesti alkoholizma, prije nego kao primarni uzrok. Uloga dopamin D2 i dalje je zanimljiva, međutim, izgleda da se on ne prenosi unutar obitelji na taj način da bi bio odgovoran za bolest alkoholizma; njegova uloga, tek treba biti do kraja razjašnjena (36).
Da bi proučavali ljudski genom na gene povezane s alkoholizmom, istraživači koriste dvije različite tehnike. Prva metoda, tzv. „pristup izabranim genima„, zasniva se na pretpostavci da su neki posebni geni povezani s psihologijom alkoholizma, a provjerava se individualnim testiranju gena na „linkage“ (37). Druga metoda, skeniranja ljudskog genoma, uključuje opisivanje, dio po dio, cijele dužine molekule DNA i traženja gena povezanih s alkoholizmom, bez proučavanja prije izabranih, „osumnjičenih“ gena.
Osim toga, u proučavanju genetike alkoholizma koriste se i testiranja na životinjama. Ovakva istraživanja imaju nekoliko prednosti u odnosu na studije koje prate ljude. Koristeći životinje, istraživači mogu pratiti veći broj životinja i više generacija proučavanih subjekata, mogu izabirati za istraživanje korisne jedinke za parenje, mogu bolje manipulirati okolišnim čimbenicima i mogu vršiti mjerenja koje bi bilo nemoguće provoditi na ljudima. Nedostatak životinjskog modela, koji bi oponašao cijeli spektar ljudskog ponašanja vezanog uz alkoholizam, glavni je nedostatak proučavanja alkoholizma na životinjama.
Ipak istraživači su proučavali ponašanja vezana uz alkoholizam kod životinja koje je slično aspektima ponašanja kod alkoholizma ljudi. To uključuje konzumaciju i preferiranje alkohola, sedaciju izazvanu alkoholom, lokomotornu aktivaciju izazvanu alkoholom (od nekih istraživača smatranu modelom euforičkih učinaka alkohola kod ljudi), motoričku diskoordinaciju i hipotermiju izazvanu alkoholom, ustezanje od alkohola i toleranciju na različite učinke alkohola (38). Stručnjaci su uspjeli u uzgajanju generacija glodavaca s visokim ili niskim prisustvom gore navedenih „crta“ ponašanja; ovaj uspjeh znači da su „crte“ osobnosti kod glodavaca genetski određene.
Istraživači koji koriste životinje za proučavanje, tek trebaju otkriti odgovorne gene za ponašanje vezano uz alkoholizam. Do sada su ustanovili uvjetovanost s više gena svih prije spomenutih osobina, i da su individualne osobine, u većem dijelu, determinirane neovisno jedna o drugoj. Jedna od korisnih raščlambi otkrivenih proučavanjem na životinjama jest činjenica da se geni, koji određuju tendenciju prema razvijanju tolerancije za određene učinke alkohola, razlikuju od gena koji određuju stupanj težine apstinencijskog sindroma (iako se u kliničkoj praksi ova dva fenomena često viđaju zajedno). Koristeći moćne genetske metode kod proučavanja na životinjama, istraživači su počeli mapirati gene odgovorne za neka životinjska ponašanja vezana uz alkohol. Dodatni izvor gena „kandidata“ za „linkage“studije kod ljudi pružit će suvremeni razvoj shema koje čine mogućim predviđanje lokacije na ljudskom genomu slične genu mapiranom na genomu miša (39). Ovaj pristup pomoći će u razlučivanju životinjskih ponašanja koja se trenutno proučavanju, koja bi bila najvrjednija za razumijevanje ponašanja vezanog uz alkoholizam kod ljudi.
Izvor:Medicina.hr
