Elektromiografija (EMG)

0
542

ElektromiografijaElektromiografija je dodatna metoda pretrage pri ishijasu kojom se dobivaju podaci o oštećenjima izazvanima hernijom diska, i to je diferencijalno dijagnostički značajno prema drugim bolestima. EMG klinički znači registraciju električke aktivnosti u mišiću. Primjenjuju se različite metode kako bi se dobila informacija o kontinuitetu, odnosno nepostojanju kontinuiteta u tzv. motornoj (pokretačkoj) jedinici (motorna se pak jedinica sastoji od stanice u prednjem rogu leđne moždine, motornog aksona ili neurita, motorne pločice i mišićnih vlakana koje inervira taj akson).
Elektromiografija nam pomaže da objasnimo slabost mišića koja nastaje zbog pogođenosti živca ili mišića. Otkriva nam i veličinu oštećenja motornog živca uslijed takve pogođenosti, tok reinervacije, a time i uspješnost liječenja. Također nam pokazuje mjesto oštećenja, na kojoj je visini nastalo, te da li se ono pogoršava ili poboljšava.
Metalni disk jedne elektrode pričvrstimo na određeno mjesto, a vrlo tanku iglu druge elektrode zabodemo u mišić koji želimo ispitati te bilježimo električnu aktivnost između ta dva mjesta.
Najčešće upotrebljavamo tzv. koaksijalnu iglastu elektrodu koja omogućuje ispitivanje motorne jedinice. U uskoj cjevčici (kanili), sličnoj injekcijskoj igli, žica je od platine, a električne potencijale ustanovljavamo između kanile i žice. Elektroda je povezana s elektrografom koji je, u stvari, diferencijalno pojačalo opremljeno katodnom cijevi (osciloskopom) za vizualni prikaz otkrivenih i pojačanih električnih potencijala.
U zdravom i opuštenom (relaksiranom) mišiću vlada električni mir, što znači da nema nikakvih bioelektričnih potencijala. Objektivni dokaz postojanja oštećenja živca (denervacije) jesu pojave posebnih električnih potencijala u relaksiranom mišiću. Njihovu pojavu možemo očekivati već peti dan nakon oštećenja živca, a najčešće je opažamo u drugome do trećem tjednu. Promjene u elektromiografskoj krivulji pri voljnom stezanju (kontrakciji) mišića različite su pri oštećenju perifernog živca mišića i izravno su razmjerne s opsegom oštećenja. Mjerimo i brzinu provođenja električnih impulsa u pogođenim segmentima koji degeneriraju, ali je ona prvih dana nakon oštećenja živca obično normalna. Ako je oštećenje živca samo djelomično, kao što je to najčešće prilikom oštećenja živca zbog hernije, brzina je provođenja normalna. Za bolesnika je elektromiografija neznatno bolna i bolesnici je lako podnose.
Nema sumnje da je EMG samo pomoćna dijagnostička metoda, ali su njome dobiveni podaci vrlo važni. Naglašavamo, međutim, da je klinička slika, uz ostale dijagnostičke metode, presudna za donošenje pravilnih zaključaka, osobito o načinu liječenja. Elektromiografija je vrlo korisna onda kada nismo sigurni u prirodu bolesti, osobito ako nismo sigurni radi li se o tumoru unutar ovojnica leđne moždine ili o pritisku na korijen živca zbog hernije diska. EMG moramo više puta ponoviti da bismo dobili odgovor o toku bolesti, a osobito da bismo vidjeli kakve su prognoze za ozdravIjenje. Naime, tom metodom otkrivamo dotadašnji uspjeh ili neuspjeh primijenjene terapije, ponekad i mnogo prije nego što to pokažu ostali znakovi.
Podaci koje dobivamo elektromiografijom vrlo su vrijedni i zato smatramo da se treba koristiti tom metodom.

POSTAVI ODGOVOR

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.