Brojni znanstveni radovi potvrdili su da pacijentkinje s dva ili više neuspela postupka vantjelesne oplodnje često imaju povišene cirkulirajućih antifosfolipidnih antitiela. Do 50% žena s endometriozom i idiopatskom dijagnozom imaju APA-ove u krvi. Bez obzira na to, uloga APA u ishodu postupka je kontroverzna. Godine 1995. predložili smo tretman APA-pozitivnih žena bez muškog faktora s minidozom heparina i aspirina da bismo povećali postotak implantiranih embriona. Heparin odbija APA dalje od stanica trofoblasta (što im omogućuje bolji rast), dok aspirin inhibira krvna zrnca od prijanjanja na rani trofoblast i preventira stvaranje malih ugrušaka u krvnim žilicama koje nastaju između materice i fetusa. Dalje smo potvrdili da terapija heparinom/aspirinom poboljšava ishod IVF-a samo kod onih žena čije je APA testiranje bilo pozitivno na antitiela koja nisu phosphatidylethanolamine (PE) ili phosphatidylserine (PS). Ako su žene imale IgG/IgM antitijela na PE ili PS tada je IVIg terapija, počevši nedelju dana prie transfera, umjesto heparina/aspirina, bila bolja u poboljšavanju postotka implantacije i rađanja.
Nedavno smo primietili da je heparin bez aspirina jednako delotvoran pa aspirin više ne dajemo pacijentkinjama. Dolje navedeni razlozi nas navode na pretpostavku da APA, umesto da uzrokuju izostanak implantacije, mogu služiti za identifikaciju pacijentkinja koje su pod većim rizikom izostanka implantacije, kroz embriotoksično izlučivanje NK scelija, koje su zapravo pravi krivci:
U slučajevima s muškim faktorom, APA ne izgleda kao da ima utiecaja na uspjeh IVFa
Samo APA-pozitivne žene koje imaju i povišenu aktivnost NK celija benefitiraju od selektivne imunoterapije s IVIg.
Više od 75% APA+ žena koje imaju povećanu aktivnost NK celija također imaju PE i/ili PS antitiela
