Probijanje i ukrašavanje genitalija nakitom (genitalni piercing) sve je popularniji način ukrašavanja tijela. Nije više ograničeno isključivo na buntovnike već je učestali način izražavanja individualnosti. U širem krugu poznanika svatko vjerojatno poznaje bar jednu osobu s genitalnim nakitom, ali nema priliku to saznati. Za otkrivanje genitalnog nakita potrebno je intimno poznavanje okićene osobe ili posjedovanje neupadljiva detektora metala. Tko zna što se krije u donjem rublju vaših kolega, vašeg šefa, punice…
Povijest
Bušenje dijelova tijela (engl. piercing) radi kićenja nije izmišljotina prošloga stoljeća. Piercing je priustan nekoliko tisuća godina u društvima širom svijeta i svim društvenim klasama. Spominje se u različitim tekstovima, primjerice u verziji biblije iz 1611. samo u Knjizi postanka spominje se riječ „naušnica“ triput. Primjerice, Abraham je naložio svom najstarijem sluzi da pronađe ženu za njegova sina Izaka te je Rebeki, kad mu je predstavljena, između ostalog poklonio „zlatnu naušnicu“. Postoje antropološki dokazi temeljeni na skulpturama i urezima na zidovima koji ukazuju da je piercing tijela mogao postojati bar 3000 godina prije Krista. Bušenje uha, nosa i usana, kao i skulpture i zidne slike na kojima je prikazan piercing otkriveno je u drevnim grobovima Inka i Moche u Peruu, Asteka i Maja u drevnom Meksiku te grobovima centralne Azije i Mediterana. Mnogi od ovih načina bušenja tijela mogli bi predstavljati obilježavanje prelaska iz djetinjstva u adolescenciju ili adolescencije u odraslo doba, dok je danas izraz mode ili identiteta. Kama Sutra, za koju se vjeruje kako ju je napisao Vatsyayana između prvog i šestog stoljeća poslije Krista, u drugom poglavlju sadrži referencu o piercingu penisa. Iz opisa nije jasno koji je dio penisa probušen.
Iako se vjeruje kako je genitalni piercing relativno nova izmišljotina zapadnog svijeta, dokumentirano je probijanje glavića penisa pomoću kosti u nekoliko ranih plemena Bornea. Tvrdnje po kojima su arapske, afričke i grčke kulture rutinski nosile genitalni nakit, ili priče o prstenu na bradavici starih Rimljana koji je pridržavao togu, navodno su izmišljene.
Većina egzotičnih imena za vrste piercinga izmišljena je u Europi i SAD tijekom zadnjih tridesetak godina. Jedan od čestih vrsta piercinga naziva se Princ Albert prema mužu kraljice Victorie. Navodno je princ probušio penis prstenom koji je imao pomoćnu svrhu u odijevanju – njime je princ manipulirao penisom kako bi spriječio pojavu „izbočine“ kad bi nosio uske hlače. Nije poznato je li priča istinita, međutim dokazi o genitalnom piercingu tijekom 19. stoljeća pokazuju kako u viktorijansko doba nisu svi bili sveci.
Prema drugoj verziji princ Albert je bolovao od Peyronieve bolesti koja iskrivljuje penis i prsten je bio bezuspješan pokušaj ispravljanja spolovila. Upućeniji kažu kako su obje verzije izmišljene kako bi se genitalnom piercingu dodala romantična nota.
U Europi je genitalni piercing postao učestaliji nakon drugog svjetskog rata, a popularan sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Piercing genitalija osobito je bio popularan među punkerima te nekim homoseksualnim i sado-mazo subkulturama iz ovog doba.
Tehnike
Bušenje nijednog fijela tijela ne bi se smjelo izvoditi dok se ne propitaju temeljna medicinska pitanja: strah od igala, sklonost nesvjesticama, alergije na metal i lokalne anestetike, lijekovi koji se trenutno uzimaju, sklonost krvarenju. U idealnom slučaju u salonu za piercing trebala bi biti osoba osposobljena za pružanje prve pomoći. Ako postoji ikakva sumnja u sigurnost zahvata, potencijalni kandidat se treba odbiti. Mnogi saloni prije piercinga traže potpisivanje izjave po kojoj se s njih uklanja sva odgovornost u slučaju neželjenih posljedica i komplikacija.
Kai i kirurški zahvati, tehnike piercinga uče se praktičnim vježbanjem; avanturisti uče na sebi ili se traži dobra duša za eksperimentiranje. Moguće je pohađanje tečajeva kod registriranih organizacija.
Pacijentima se treba ponuditi izbor hoće li se upotrijebiti lokalni anestetik ili ne. Lokalni anestetik za genitalije primjenjuje se u obliku spreja ili kreme. Nakit je obično u obliku šiljka, štapa, „utega“ ili prstena. Određeni oblici češće se viđaju na nekim dijelovima tijela; neki mogu jače zarezivati kožu ili je posve prekinuti i otpasti. Stoga se kandidatu treba objasniti prednosti i nedostatke svih vrsta nakita prema iskustvu prekaljenih okićenika. Dio tijela koji se želi probušiti očisti se antiseptikom, namaže anestetikom, uhvati kirurškim instrumentom i probije brzim potezom.
Opuštenost tijekom bušenja vrlo je važna. Nakon zahvata mogu biti potrebni zavoji ili gaza ako se pojavi krvarenje kako bi se zaštitila odjeća i spriječio nastanak infekcije. Svakom pacijentu se treba dati pisana informacija o njezi probijenog dijela tijela. Ako se pojave bilo kakve komplikacije najbolje je javiti se liječniku što prije.
Tipovi genitalnog piercinga
Najpovršniji piercing na muškom spolovilu je tzv. pubični piercing koji se ponegdje zove „nosorogov rog“, što je vjerojatno veća uvreda tipičnom nosorogu nego prosječnom penisu. Obično je potrebno 4-8 mjeseci za potpuno zarastanje rane. Mnogi se nadaju kako je ovo vrijeme zarastanja dobro provedeno jer navodno nakit na ovom mjestu jače nadražuje klitoris i pojačava uzbuđenje kod žena tijekom snošaja.
Ampallang (palang, pallang) je poprečno probijanje glavića penisa pri čemu nakit u obliku malog utega (štapić s kuglicom na svakom kraju) prolazi iznad ili kroz mokraćnu cijev. Piercing se ovalja s gornje strane reltivno površno i optimisti vjeruju kako će zaobići spužvasta tijela penisa odgovorna za erekciju. Vjeruje se kako potječe s Bornea, točnije plemena Dyak. Ovaj piercing može rezultirati obilatim gubitkom krvi, a krvarenje se može javljati i tijekom slijedeća dva tjedna. Rana zacijeli za 3-9 mjeseci.
Okomita verzija Ampallanga naziva se Apadravya (apadavya, apadavrya) – nakit probija glavić penisa cijelom dužinom; zacijeli obično za 2-5 mjeseci. Ponekad se apadravya postavlja bliže trbuhu i nakit probija kroz tijelo penisa.
Dydoe je prsten postavljen na koronalnom grebenu glavića penisa; ponekad se postavlja više alkica (frajer je tada pravi Gospodar Prstenova). Vjeruje se kako je ovaj tip židovskog podrijetla. Obično zacijeli za 6-8 tjedana.
Prepucij (koža koja prekriva glavić penisa) nije pobjegao bušotinama: prstenovi u prepuciju relativno su česti i rana cijeli za 6-10 tjedana. Piercing ponekad služi kao „pojas nevinosti“ – ako se nakitom spoje dvije strane prepucija što otežava njegovo prebacivanje preko glavića penisa i snošaj. Na ovaj način se partnerica može osigurati od nevjere.
Frenum je naziv za piercing frenuluma. Nije preporučljiv obrezanim muškarcima jer relativan nedostatak krvnih žila u obrezanom frenulumu otežava cijeljenje rane. Kod neobrezanog muškarca frenum cijeli za 6-8 tjedana. Kad se višestruki komadi nakita stave na frenulum i dalje u srednjoj liniji penisa, ovakav se tip piercinga naziva Frenum stepenice (Frenum Ladder). Ne viđa se često više od dva komada nakita zbog udobnosti, ai i mogućnosti prokidanja kože i ispadanja. Ipak, ne postoji suglasje o makimalnom broju komada nakita na jednom mjestu. U ekstremnim slučajevima na penisu zna biti i sedamdesetak uresa. Takvi muškarci su se vjerojatno odrekli seksa ili se spremaju na udvaranje ježevima. Ako se ovakvo ukrašavanje napravi na gornjoj strani penisa, naziva se jakobove stepenice.
Jedan od najpoznatijih piercinga muškog spolovila jest princ Albert: prsten probijen kroz otvor mokraćne cijevi koji izlazi na donju stranu penisa. Mnogi ponosni vlasnici opisuju „intenzivnu stimulaciju tijekom snošaja“. Princ Albert cijeli relativno brzo, za 2-4 tjedna, što je vjerojatno doprinijelo njegovoj popularnosti. Neki od uviđavnijih vlasnika Princa Alberta na prsten pričvršćuju različite objekte, poput savitljivih plastičnih utega (dragonfly) koji ženi omogućuje dodatnu stimulaciju i zadovoljstvo tijekom snošaja.
Kad prsten izlazi na gornjoj strani penisa, piercing se naziva „obrnuti Princ Albert“; nezgodna strana ovog obrtanja je duže cijeljenje: 2-5 mjeseci.
Varijacija princa Alberta kod koje se unjesto prstena postavlja nakit u obliku slova T naziva se Prinčev štapić. Duži krak slova T postavlja se u mokraćnu cijev, a kraći izlazi kroz otvor na donjoj strani penisa. Budući se često stavlja nakon Princ Albert zahvata, ne mora biti poseban piercing već samo novi nakit.
Hafada (Hafad) naziv je za piercing mošnji, zarasta za 2-3 mjeseca. Kao i na penisu, i na mošnjama se mogu montirati multipli ukrasi.
Guiche » giš » je piercing perineuma (kože između mošnji i analnog otvora), obično u središnjoj liniji. Ponekad se postavlja sa strane ili kroz anus (analni prsten).
Iz svijeta genitalnog piercinga nisu isključene ni žene. Mnogo je manje naziva za ženski genitalni piercing, vjerojatno zato što je na raspolaganju manje tkiva koje bi se moglo okititi. U nekim zemljama zakonske odredbe smatraju ženski piercing nakaženjem ženskog spolovila kako bi se spriječile slične prakse provođene u određenim kulturama. U Engleskoj je na snazi Zabrana ženskog obrezivanja (The Prohibition of Female Circumcision Act 1985) prema kojoj je „zarezivanje, zašivanje i drugi oblici nakaženja dijela ili cijelih velikih usna, malih usana i klitorisa druge osobe kriminalni čin“. Svjetska zdravstvena organizacija, osim toga, definira četiri tipa nakaženja ženskog spolovila (female genital mutilation, FGM); četvrti tip uključuje: ubadanje, probijanje (piercing) ili zarezivanje klitorisa i/ili stidnih usana i stoga po ovoj definiciji osoba koja izvodi genitalni piercing na ženama u biti izvodi nakaženje ženskog spolovila.
Svejedno, čini se kako ne manjka žena koje ovu vrstu „nakaženja“ smatraju ukrašavanjem. Najčešći oblici su piercing vrha klitorisa i stidnih usana. Male i/ili velike usne mogu biti probijene jednom ili više puta. Kao i kos muškog prepucija, jedan ili više prstenova može spojiti obje stidne usne i tvoriti „pojas nevinosti“. Klitoris se može probiti kroz vršak ili tijelo. Trokutasti piercing klitorisa je osobit tip dubokog tipa piercinga vrha klitorisa koji se izvodi jedino u anatomski pogodnih žena. Navodno trokutasti piercing pruža intenzivnu stimulaciju tijekom snošaja. Rana od piercinga na stidnim usnama cijeli za 2-4 mjeseca, a na klitorisu za 2-6 tjedana.
‘Christina’ je ne osobito popularan način piercinga jer zahtijeva dugo vrijeme za zarastanje – to je okomiti piercing kroz tijelo klitorisa koji izlazi iznad sidnog područja. „Princeza Albertina“ je ženska inačica Princa Alberta: prsten ulazi kroz otvor mokraćne cijevi i izlazi između otvora vagine i mokraćne cijevi.
Anatomija (građa) ženskog spolovila nerijetko ograničava želje; vrh klitorisa može biti premalen za udomljavanje željenog nakita, a isto tako koža na stidnim usnama može biti nedovoljno rahla.
Komplikacije
Vjerojatno zbog ograničenih regulacija piercinga, malo je službenih podataka o učestalosti komplikacija. Piercing je osobna stvar, neregulirana i vrlo nezgodna tema za istraživanje. Zabrinutost zbog moguće zaraze virusom hepatitisa B, C i HIV-om je opravdana i mjere opreza kako bi se to spriječilo su nužne. Mnoge osobe koje se zaraze ovim virusom putem piercinga imaju višestruke rizične čimbenike i potencijalne izvore zaraze pa je teško identificirati piercing kao jedini mogući izvor.
Kao i kod bilo kojeg kirurškog zahvata koji uključuje probijanje kože, moguće je krvarenje i infekcija rane. Infekcija je najčešća nuspojava i često se može spriječiti dobrom njegom rane i strogom higijenom. Lokalna upala liječi se previjanjem, dezinficiranjem i antibioticima (lokalnim ili tabletama). Nakit se ne mora odmah ukloniti; ako se ukloni povećana je opasnost od stvaranja začahurene gnojne nakupine. Infekcija se nikako ne smije smatrati bezazlenom jer se može proširiti i dovesti do niza zdravstvenih problema, uključujući sterilnost i ugroziti život. Ukoliko oprema za piercing u studiju nije sterilizirana, preko nje se može prenijeti niz bolesti.
Invazivniji oblici piercinga poput probijanja glavića penisa trebaju se povjeriti iskusnim stručnjacima jer, ako se izvedu loše, mogu uzrokovati impotenciju zbog probijanja erektilnih tijela penisa te obilno krvarenje. Probijanje tijela klitorisa također je rizično. Nekad piercing uzrokuje nastanak ožiljaka i suženja mokraćne cijevi.
Dok neki tipovi piercinga spolovila imaju veću sklonost krvarenju, njihova je prednost brže zarastanje zbog povećanog protoka krvi kroz tkivo. Probijanje vrha klitorisa ili Princ Albert mogu zaratsu za četiri do šest tjedana dok za zarastanje piercinga na pupku ponekad treba i godinu dana.
Ako Princ Albert nakit proreže tkivo i ispadne, nastaje rascjep mokraćne cijevi (ovo neki nazivaju Osveta Princa Alberta). Ponekad nakon uklanjanja Princa Alberta ostaje trajno fistula (neprirodna komunikacija) mokraćne cijevi s kožom koja zahtijrva kirurško zatvaranje. Druge dokumentirane komplikacije su: prijapizam (trajna erekcija), parafimoza i učestale epizode kondiloma (condyloma acuminatum). Moguće komplikacije su i:
– alergijske reakcije
– otežano održavanje higijene (iako neki tvrde kako je pojačana briga za piercing i ranu popravila njihove higijenske navike glede spolovila)
– suženja mokraćne cijevi
– keloidi (pretjerano veliki ožiljci)
Bitno je imati na umu i potencijalne komplikacije koje vlasnik genitalnog piercinga može nanijeti partneru:
– ozljeda vagine ili anusa
– gušenje progutanim nakitom
– lomljenje dijela zuba
– zaglavljen nakit između partnerovih zubi
Tko i zašto
Privlačnost piercinga uvijek je bila uočljivost i način na koji probušene uši, nos ili obrve izdvajaju osobu iz većine ili izazivaju sablazan. Kako je piercing postajao sve popularniji i „normalniji“ i njegovo se značenje promijenilo. To više nije simbol buntovnika već modni dodatak brojnih popularnih osoba. Genitalni piercing, ipak, mora imati drugačiju motivaciju jer ga vrlo malo ljudi ima priliku vidjeti. Ako netko želi izgledati drugačiji, genitalni piercing sigurno nije sredstvo; to bi bilo kao kupiti najskuplje cipele pa ih nositi samo u krevetu. Tko onda buši genitalije i zašto?
Učestala motivacija je seksualne prirode. Nakit na penisu i oko klitorisa može povećati stimulaciju tijekom snošaja. Parovi se često zajednički odlučuju na „kompatibilni“ piercing. Neke žene su, navodno, doživjele prvi orgazam nakon piercinga klitorisa. Neki klijenti započinju s piercingom bradavica i nakon toga kreću prema dolje, a brojni imaju samo piercing spolovila. Brojni nemaju nikakav drugi piercing niti tetovaže i posve su uredni i normalni ljudi koji žele malo začiniti svoj seksualni život.
Kritičari vjeruju kako je genitalni piercing motiviran mazohističkim sklonostima – što može biti bolnije nego provlačenje igle kroz najosjetljiviji dio tijela?
Stručnjaci to opovrgavaju i kažu kako genitalni piercing nije povezan s velikom boli i to prave mazohiste ne bi zadovoljilo. Navodno brojni klijenti kažu kako su više boli osjetili kad su im probušene uši.
Za neke osobe genitalni piercing ima spiritualnu komponentu, označava im prijelazna razdoblja u životu. U većini kultura genitalni piercing nikad nije imao takvu ulogu i, osim toga, simbolično označavanje prijelaznog doba uvijek je diktiralo i provodilo društvo, a ne pojedinac. Mnogima je upravo to i cilj: piercing ima individualno značenje. Primjerice, njime se znaju označavati rođenje, smrt, godišnjica, diploma, prestanak drogiranja ili pijenja alkohola� Svaka osoba s genitalnim piecingom ima svoju priču i moda je rijetko razlog. Ponekad žene rade seksualni piercing nakon seksualnog zlostavljanja; bol povezuju s oslobađanjem od neugodnog iskustva i emocionalne boli te uspostavljanja kontrole nad svojim tijelom.
Medicina protiv piercinga
S obzirom na potencijalne rizike, mnoge medicinske prganizacije izdaju upozorenja protiv ove prakse. Rijetki su liječnici koji odobravaju piercing jer, objektivno gledano, on predstavlja nepotrebni zahvat bušenja tijela ili ozljedu koju osoba sebi namjerno nanosi.
Ljubitelji piercinga kažu kako liječnici ne moraju odobravati ovu praksu, ali je ne trebaju ni otvoreno kritizirati niti se sablažnjavati kad im takav pacijent dođe u ordinaciju. Oni od liječnika očekuju neutralan stav. Naravno, teško je oduprijeti se predrasudama i takav nakit može odvratiti pozornost od pacijentovih tegoba i potreba, ali onaj tko se na to odluči uglavnom se ne ravna prema liješnikovim predrasudama.
Postoje i praktične stvari kojih liječnici trebaju biti svjesni, primjerice kako skinuti genitalni nakit u hitnoj službi kad je potrebno napraviti neki dijagnostički ili terapijski zahvat. Genitalni piercing je „društvena realnos“ koju liječnici trebaju prihvatiti. Odobravala to medicina ili ne, genitalni nakit neće nestati tek tako.
Slika genitalnog piercinga u javnosti
U javnosti je općenito prihvaćeniji piercing uha i nosa nego genitalija. Većina genitalnih piercinga očito je varijacija na temu, ali s nizom tipova i maštovitih naziva. Slika genitalnog piercinga kod mnogih će izazvati zanimanje i pitanja o količini boli koja je sigurno uključena u ovu, naizgled mazohističku, praksu, ili o značajnom poboljšanju seksualne stimulacije, ali isto tako i zašo bi netko želio namjerno unakaziti genitalije.
Zasad ne manjka osoba koje se žele ukrasiti ovim oblikom umjetnosti. Kao i s drugim oblicima umjetnosti, netko će ovo naći zanimljivim, netko odvratnim. Mogući zdravstveni rizici nikako se ne bi smjeli zaboraviti, a isto tako je potrebno uvesti reda u zakonsku regulaciju piercinga.
