Iščašenja ramena dokumentirana su još u egipatskim grobnicama prije 5000 godina zajedno s metodom repoozicije sličnoj onoj koju danas nazivamo Kocher-ovom metodom. Većina iščašenja ramena su prednja, u kojoj glavica izleti prema naprijed. Bitno rijeđe, ali moguća su također stražnja, donja (luxatio erecta), gornja i intratrohanterna. Samo rame je zglob sa najčešćim luksacijama, a tomu je tako jer se ovaj zglob pokreće gotovo bez ograničenja. Čvrstoću zglobu daju zglobna čahura, hrskavični dio koji zovemo labrum, te mišići rotatorne manšete. Prednja iščašenja ramena čine do 98% slučajeva, a slijedeća po učestalosti je donja luksacija. Sve ostale iznimno su rijetke i uobičajeno su povezane sa cijelim nizom komplikacija.
Studije govore da barem svaki 75-ti čovjek barem jednom u životu iščaši rame. U adolescenciji ova se ozljeda događa češće dječacima, uz direktnu povezanost sa sportskim treningom. Potom je iščašenje ramena često i u poznim godinama, a povezuje ga sa sa padovima.
Pri iščašenju pacijenti se žale na oštru bol u ramenu, praćenu izrazitim ograničenjem kretnji u njemu. Mehanizam ozljede uobičajeno je trauma, poput pada na ruku ili udarca, ali i drugačije okruženje u kojem nastaje ozljeda je moguće, kao što je bacanje lopte ili nekog drugog predmeta, posezanjem za stvarima visoko iznad glave ili sušenje kose fenom, pa čak i kombinacija više navedenih situacija. Nije neobično da pacijenti imaju i dužu povijest sličnih problema, u smislu prijašnjih iščašenja istog zgloba.
Pri pregledu kod prednjih (i najčešćih) iščašenja, odmah je vidljiva promjena vanjskog oblika ramenog obruča. Nije moguće dlanom dotaknuti suprotno rame, a uobičajeno i sam pokušaj kretnje uzrokuje bolove. Kod opetovanih iščašenja, pacijent je u mogućnosti samostalno vratiti (reponirati) rame u prirodnu poziciju, uz zaustatnu bolnost i nelagodu. Tada će se pri fizikalnom pregledu jasno vidjeti nestabilnost ramena, i njegova tendencija iščašenja pri specifičnim testovima.
Prateće frakture kostiju prisutne su u oko 30% iščašenja. Najčešća uključuje tzv. Hill Sacs leziju, što je kompresivna fraktura koja rezultira nastajanjem udubljenja u strašnjoj strani glavice nadlaktične kosti. Ova lezija se prijećuje u 54-76% iščašenja. Bankartova lezija je puknuće hrskavičnog krova ramenog zgloba i rezultat je udarca glave nadlaktične kosti u taj krov, te se događa u oko 15% slučajeva, a udružena je sa puknućem zglobne čahure i nekih ligamenata. Avulzione (povlačeće) frakture prisutne su u oko 10% slučajeva te podrazumjevaju „otkidanje“ komadića kosti na koji se hvata jedan od mišića ramena. Ostale frakture su iznimno rijetke.
Osim tvrdih tkiva, stradaju i ligamentarne, kao imišićne strukture ramena. Tako rotatorna manšeta biva oštećena u 35-86% slučajeva i češće je viđamo u starijih pacijenata. Izrazito je važno procijeniti postoje li neurološka (živčana) oštećenja ili oštećenja većih krvnih žila sa kompromitacijom krvne cirkulacije, jer ta stanja zahtjevaju izrazito hitnu medicinsku proceduru.
Po ozljedi od iznimne je važnosti učiniti RTG dijagnostiku, kako bi se utvrdio točan položaj zglobnih tijela. Potom slijedi repozicija, odnosno vraćanje zglobnih tijela u prirodnu poziciju. Više je tehnika koje se upotrebljavaju u tu svrhu, a razlikuju se prije svega po tome o kojem se tipu iščašenja radi. Važno je da repoziciju čini liječnik specijalist, a nikako osoba bez medicinske naobrazbe. Razlozi za to su oštećenja kostiju i mekih tkiva koja uobičajeno prate iščašenja ramena, kao i brojne moguće i teško lječive komplikacije koje mogu pratiti nestručno izveden zahvat, a koje redom zahtjevaju dugotrajni medicinski tretman. Iako laicima ičšašenje i povratak zgloba na mjesto može zvučati jednostavno, u praksi to nije tako. Velika je razlika između zgloba ramena i bilo kojeg drugog mehaničkog sklopa. Osim toga pri inicijalnom pregledu valja procjeniti i rizike, te ustanoviti postoji li potreba za hitnim operativnim zahvatom. U koliko je riječ o najčešćim iščašenjima, sve završava bez operacije, manuelnom repozicijom od strane liječnika, postavljanjem ruke u imobilizaciju, te kontrolnim RTG snimanjem, kako bi se potvrdila dobra pozicija zglobne čašice i glavice. Po učinjenoj repoziciji nastavlja se sa fizioterapijom.
Nakon što je iščašenje sanirano na način da je repozicija učinjena, te je kontrolni RTG snimak pokazao dobru poziciju zglobnih tijela, slijedi imobilizacija u nekoj od dostupnih varijanti, a preporučenih od strane liječnika. Prvih 7 dana po iščašenju mirovanje je obavezno, a u tom periodu valja sprovesti i kontrolni pregled ortopeda, koji će učiniti i detaljnu procjenu stanja ramena i odrediti daljnji slijed liječenja.
Uobičajeno poslije relativno kratkog perioda imobilizacije dolazi vrijeme za puni oporavak. S obzirom na oštećenja mekih tkiva koja uobičajeno prate iščašenja ramena, on je različit za svakog pacijenta. Ipak, u početku nastojimo poboljšati cirkulaciju i smanjiti bolnost u samom zglobu uobičajenim fizioterapijskim procedurama poput ultrazvučne terapije, lasera, masaže, limfne drenaže, te elektroterapije. Mnogo važniji dio liječenja jest kinezioterapija, dakle vježbanje. Ono se sastoji od tri svoja dijela, koja slijede jedan iza drugoga. Najprije se započinje sa polaganim razgibavanjem, kako bi se pospješila cirkulacija krvi i limfe, te neutralizirala bolnost koja uobičajeno prati nepokretanje u ramenom zglobu. Nešto kasnije kreće cijela baterija vježbi snage kojima je za cilj povratiti ne samo oblik i snagu mišića ramenog obruča, već i njihovu zaštitnu ulogu u prevenciji ponovnih iščašenja. Polako, već u ovoj fazi, dolazi do povratka opsega kretnji u ramenu.
Na početku vrlo rapidno, a kasnije nešto sporije, naročito krajnje kretnje u kojima je ruka podignuta visoko iznad glave. No, rame je mišićno izrazito zahjevan zglob. Tako su vježbe snage i razgibavanja rijetko dovoljne za povratak pune funkcije zgloba i maksimalnu prevenciju od novog i ponovnog ozljeđivanja, naročito u sportaša. Po povratku većeg dijela izgubljene snage, kreće kompleks proprioceptivnih vježbi, kojima je za cilj ubrzati mišićnu akciju, naročito reflekse koji štite rame pri naglim i neočekivanim kretnjama. Ovaj je dio liječenja posebice značajan za sportaše čiji sportovi uključuju pokrete ruke iznad glave, kao što je rukomet, odbojka, košarka, vaterpolo ili plivanje. Uobičajeno oporavak poslije prvog iščašenja traje oko tri mjeseca.
Operacije sa ciljem stabilizacije ramenog zgloba mogu biti dvojake. Prvi izbor svakako je artroskopska stabilizacija ramena, u kojoj se instrument i kamera uvode u zglob putem malih rezova, te je ukupnna trauma za pacijenta manja, a oporavak kraći. Loša strana artroskopije jest u tome što s njom nije moguće sanirati štetu poslije svake luksacije. U kompleksnih oštećenja klasična operacija može biti potrebna. O tipu operativnog zahvata u konkretnom slučaju, kao i o dobrim i lošim stranama određenog postupka valja zatražiti detaljne informacije od liječnika ortopeda.
Indikacije za operaciju zaista variraju i zavise kako od godina starosti, eventualnog bavljenja sportom, tako i o mogućim prijašnjim iščašenjima. Statistika govori da čak preko 80% pacijenata koji svoje prvo iščašenje ramena dožive prije dvadesete godine života, isto rame će iščašiti ponovo. Kod onih koji prvo iščašen je dožive poslije četrdesete godine, ponovna se isčašenja događaju u oko 30%. Neka istraživanja ističu da operativna stabilizacija odmah po prvom iščašenju u sportaša značajno smanjuje mogućnmost ponovne luksacije. Pojedini ortopedi slijede princip po kojem je prva ponovljena luksacija indikacija za operaciju. Drugi pak govore o dvije luksacije unutar posljednjih dvanaest mjeseci.
Općenito govoreći, potreba za operativnim zahvatom određuje se individualno, a u skladu sa tipom i veličinom posljedičnih oštećenja tkiva u ramenom zglobu i oko njega, kao i sa ostalim faktorima poput sporta s kojim se pacijent bavi, njegove starosti, profesije, kao i očekivanja koja ima od svog ramena.
Poslijeoperativni oporavak uobičajeno je spor i postupan. Poslije artroskopske stabilizacije traje oko 3 mjeseca, a poslije operacije na otvorenom ramenu i do 6 mjeseci do potpunog povratka opsega kretnji i snage mišića.
