Presadivanje bubrega je postupak koji se primjenjuje bolesnicima u zadnjoj fazi zatajivanja bubrega. Cilj je presadivanja bubrega potpuna rehabilitacija bolesnika s dugotrajnim zatajenjem bubrega i povratak kvalitete života prije dijalize. Davatelj organa može biti živa osoba (u pravilu bliski srodnik) ili osoba s dokazanom moždanom smrcu.
U današnje vrijeme razvijene transplantacijske medicine treba nastojati da svaki bolesnik sa zatajenjem bubrega dobije priliku za presadivanje, osim ako za to nema nepovoljnih cimbenika.
Nepovoljni cimbenici koji onemogucuju presadivanje bubrega su: zlocudni tumor s presadnicama, nedovoljna srcana ili plucna funkcija, uznapredovala ateroskleroza krvnih žila, neke prirodene greške razvoja mokracnog mjehura, dugotrajna infekcija, poremecaj zgrušavanja krvi, mentalna retardacija, psihoza, alkoholizam ili narkomanija.
Presadivanje bubrega je mnogo jeftinije nego dugotrajna dijaliza (strojno procišcavanje krvi). S današnjom razvijenom medicinskom tehnologijom prosjecno jednogodišnje preživljenje presadenog bubrega je 85-90%.
Presadivanje bubrega i dijaliza
Kad se bolesnik upucuje na dijalizu?
Bolesniku je potrebna dijaliza kod naglog ili dugotrajnog zatajenja bubrežne funkcije koja nedovoljno reagira na drugacije vrste lijecenja. Bitni su parametri za hemodijalizu:
– nakupljanje tekucine koje dovodi do zatajenja srcane funkcije
– prekomjerno nakupljanje kalija koje se ne može ispraviti drugacije
– teško zakiseljavanje organizma koje se ne može ispraviti drugacije
– loše vrijednosti odredenih bubrežnih testova
Sve ovo nastaje zbog toga što se zakazivanjem bubrežne funkcije u organizmu nakuplja sve ono što bubreg inace svakodnevno izlucuje – tekucina, elektroliti i razlicite otrovne tvari koje unosimo pijenjem i hranjenjem.
Dvije su vrste dijalize:
– hemodijaliza – procišcavanje krvi pomocu aparata koji se naziva dijalizator ili umjetni bubreg koji odvodi krv iz organizma, procišcava je kroz dijalizne tekucine i nakon odstranjivanja otpadnih tvari krv se vraca u organizam.
– peritonejska dijaliza provodi se uštrcavanjem dijalizne tekucine u trbušnu šupljinu (naziva se peritonejska jer se ovojnica trbušne šupljine naziva peritoneum) u koju se zatim izlucuju otpadne tvari jer je peritoneum polu-propustan i propušta ih. Nakon završetka postupka, tekucina se izvuce iz trbuha. Ovaj se postupak još, po engleskoj kratici, naziva CAPD (kronicna ambulantna peritonealna dijaliza).
Hemodijaliza procesom difuzije kroz polu-propusnu membranu uklanja neželjene tvari iz krvi, a dodaje željene sastojke. Pri suvremenim dijaliznim tehnikama, vecina bolesnika treba 9-12 sati dijalize tjedno, što se pravilno rasporedi u nekoliko seansi.
Trajanje ovisi o preostaloj bubrežnoj funkciji, tjelesnoj masi, vrsti prehrane, pratecim bolestima te stupnju izgradnje i razgradnje tvari u organizmu. Trajanje i ucestalost procišcavanja, tip i velicina aparata za dijalizu, sastav tekucine za dijalizu te protok krvi mogu se podešavati prema individualnim potrebama.
Komplikacije hemodijalize
– najveci je problem pristup cirkulaciji koji se u najnovije vrijeme riješio postavljanjem arterijsko-venskog spoja pomocu proteticke cijevi od pogodnog materijala. U ovakav spoj uvode se igle promjera 1.6 – 1.8 mm koje dopuštaju protok krvi dovoljan za hemodijalizu. U spoju se, nažalost, cesto javljaju infekcije, proširenja krvnih žila, zgrušavanje krvi
– psihijatrijski problemi – najcešci su depresija i gubitak samosvijesti
– problemi uzrokovani neprilagodenom dijalizom – prebrza promjena koncentracije tvari u tijelu može uzrokovati konfuziju, poremecaj svijesti, grceve, poremecaj rada srca
– nizak krvni tlak
– posljedica velike kolicine aluminija može biti demencija (opadanje spoznajnih funkcija) i poremecaj strukture kosti
– povecana ucestalost Hepatitis B infekcijom zbog koje se pacijenti na dijalizi cijepe dvostrukom dozom cjepiva protiv hepatitisa B
– mehanicke komplikacije kao što su raspadanja stanica krvi, zracna embolija, gubitak krvi i zagadenje manje su ceste s novom, poboljšanom opremom
– bolesti zglobova zbog nakupljanja i odlaganja razlicitih proteina
– krvarenje uzrokovano lijekovima koji se daju za sprecavanje zgrušavanja
– glavni je problem smrtnost vezana uz infarkt srca i mozga što je vjerojatno posljedica vec postojecih faktora rizika
– visoki krvni tlak
– povecana koncentracija odredenih vrsta masnoca u krvi
– pojacan rad štitnjace
Moguce komplikacije ukazuju na potrebu procjene odnosa koristi i štete od hemodijalize.
Prednosti su relativno kratko trajanje i mogucnost normalnih aktivnosti izmedu hemodijalize. Mnogo je djelotvornija nego peritonealna dijaliza i omogucuje brze reakcije i promjene ako se uoce abnormalne kolicine odredenih tvari u krvi. Hemodijaliza se može provoditi u krvi, ali je pri tome potrebna pomoc educiranog medicinskog osoblja. Najcešci je oblik dijalize.
Peritonealna dijaliza provodi se pomocu postavljanja trajnog katetera. Pacijenti uliju tekucinu za dijalizu u trbušnu šupljinu kroz kateter, zatvore kateter i nastave sa svojim aktivnostima (kronicna ambulantna peritonealna dijaliza – CAPD). Svakih 4-6 h isprazne trbušnu šupljinu i nadomjeste tekucinu.
Ova tehnika koristi dvolitrene spremnike tekucine za dijalizu i ne treba aparat za dijalizu. Postoji mogucnost izmjene dijalizata tijekom noci i zadržavanja tekucine tijekom dana (kronicna kontinuirana peritonealna dijaliza – CCPD) što je nekim pacijentima sasvim prihvatljivo. Takoder je moguce uspostavljanje zatvorenog ktužnog protoka na kateter kod kojeg se pacijent lijeci 2-3 puta tjedno (intermitentna peritonealna dijaliza – IPD). Kao pri hemodijalizi, sastav se tekucine za dijalizu može prilagoditi osobnim potrebama.
Prednosti peritonealne dijalize su:
– izbjegavanje lijecenja lijekovima koji sprecavaju zgrušavanje krvi
– izbjegavanje kirurških zahvata kojima se uspostavlja arteriovenski spoj potreban za prikljucenje cirkulacije na aparat za hemodijalizu
– sporija stopa cišcenja (pogodna za odredene bolesnike s bolestima srca)
– peritonealna dijaliza je mnogo prihvatljivija za samostalno lijecenje
Dugotrajne seanse (IPD ili CCPD) predstavljaju nedostatak i neprihvatljive su za bolesnike s opsežnim kirurškim zahvatima u trbuhu i plucne bolesnike.
Komplikacije ukljucuju:
– infekciju kateterskog tunela
– gubitak proteina i pothranjenost
– povecana kolicina masnoca i kolesterola u krvi
– pretilost
– povecana pojavnost preponske i trbušne kile
KUCNA DIJALIZA (hemodijaliza ili peritonealna) ima prednost samo-pomoci i neovisnosti o pravilima bolnice ili centra. Dijaliza u bolnickim uvjetima je mnogo skuplja. Peritonealna dijaliza nema skupe oprema, ali su zbog opasnosti od upale trbušne stijenke ucestala bolnicka lijecenja.
Davatelj bubrega
Bubreg za presadivanje može se uzeti od:
– živih bliskih srodnika (clanova obitelji)
– umrlih bolesnika
Najpogodniji su davatelji koji su umrli od teških povreda mozga, tumora mozga bez metastaza ili infarkta srca jer je tada najvjerojatnije da su ostali organi dobro ocuvani.
Bubreg se od umrlog bolesnika mora uzeti u roku od jednog sata kad je nastupila smrt (ukoliko ga se umjetnim postupcima, kao što je strojno disanje, ne održava na odgovarajucem stupnju cirkulacije). Izvadeni bubreg se mora hladiti da se opdgodi propadanje stanica. U posebnoj posudi s temperaturom od 4şC može se bubreg transportirati u središte za transplantaciju. Tijekom 24 sata mora se obaviti presadivanje. Prije odluke o presadivanju treba se obaviti složena analiza tkivnih obilježja davatelja i primatelja kako bi se našao što je moguce podudarniji primatelj u svrhu smanjenja reakcije odbacivanja. Što su slicniji, reakcija odbacivanja ce biti blaža.
