Beba plače, majka je uzima u naručje, nježno ljulja i kaže: „Poljubit ću svoje zlato i sve će proći“. Beba se smiruje od maminog poljupca i smiješi. Ta nam je situacija poznata, svaki ju je roditelj više puta doživio. Prisan odnos s majkom glavna je pokretačka snaga djetetova razvoja u majčinoj utrobi i tijekom prvih šest mjeseci nakon rođenja. Znanstvena istraživanja potvrdila su da još nerođeno dijete reagira na majčino raspoloženje i emocije. Kada se majka uznemiri, i njezin fetus se uznemiri. Kada majka doživi kratkotrajan šok, fetus još satima nakon toga ostaje zgrčen i uznemiren. Tijekom svih devet mjeseci trudnoće, beba je u nerazdvojnom tjelesnom i fiziološkom kontaktu s majkom. To se ne može naglo promijeniti nakon rođenja. Kada dođe na svijet novorođenče se još ne snalazi u okolini, ali opaža svjetlost, čuje glasove i osjeća zadovoljstvo od majčinog dodira. Zato je tjelesna bliskost kože uz kožu u prvim satima nakon rođenja toliko važna. Ostaje važna još mjesecima poslije. Dvomjesečno dojenče još nije svjesno da je posebno, odvojeno biće, nego osjeća jedinstvo s majkom. Nije slučajno da do šestog mjeseca života dojenče voli u kolicima biti okrenuto licem prema majci, kako bi je moglo promatrati, a poslije, kada se pojavi interes za okolinu i istraživanje okolnog svijeta, voli joj biti okrenuto leđima. Nasreću, danas postoje dječja kolica s mogućnošću promjene smjera sjedala.
Majčina ljubav temeljna je fiziološka potreba koja osigurava razvoj, kao što je i hrana. Bio je to znanstveni zaključak do kojeg je sredinom 20. stoljeća neočekivano došao psiholog ponašanja Harry Harlow, direktor Centra za istraživanje primata na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu.Proučavao je emocionalni život mladunčadi majmuna i, kao biheviorist, vjerovao je da je ljubav stečeno, uvjetovano ponašanje koje je rezultat potkrjepljenja i odvraćanja. Svojim je pokusom namjeravao dokazati da beba voli majku samo zato što je ona hrani. U tu je svrhu nakratko odvojio tek rođene majmunčiće od njihove majke i ponudio im je, umjesto prave majke, dvije „umjetne“ – žičanu i krpenu, te je promatrao koju će preferirati. Svaka je imala bočicu mlijeka i bila je pokretljiva, pa su ih majmunčići mogli njihati.
Rezultat eksperimenta pokazao je da su majmunčići odabrali mekanu i toplu krpenu „mamu“, počeli se stiskati uz nju, visjeti na njoj onako kako inače vise na majci i reagirati na njezina kretanja. U drugom dijelu eksperimenta krpena „majka“ nije imala bočicu s mlijekom, dok ju je žičana imala. Majmunčići su svejedno odabrali krpenu. Nakratko bi pritrčali žičanoj lutki, zgrabili bočicu i odmah se vratili krpenoj, onoj koju su smatrali mamom. Na temelju tog eksperimenta Harlow je zaključio da ovisnost o hrani nije razlog ljubavi prema majci. I ljudsko novorođenče traži nešto toplo, mekano i pokretljivo, te da su nježnost s kojom ga majka drži na prsima, koža uz kožu, i emotivni odnos mnogo važniji od hrane. I druga istraživanja nastavila su pružati dokaze da je ljubav nužna za razvoj živčanog sustava djeteta, a odrastanje bez ljubavi može imati ozbiljne, dalekosežne razvojne i zdravstvene posljedice.
Joseph Chilton Pearce u knjizi „The Magical Child“ navodi primjer odnosa prema bebama u Gvatemali i Ugandi, gdje majke stalno nose novorođenčad bez ikakve odjeće na grudima, kako bi beba neprestano osjećala kontakt s njom. Osim što omogućuje prisan emocionalni i tjelesni kontakt, nošenje bebe u marami, u prvim mjesecima života na majčinom tijelu, na grudima ili na leđima, predstavlja dojenčetu i vježbu ritmičnog, pasivnog kretanja te pruža vestibularnu stimulaciju koja je iznimno važna za razvoj živčanog sustava.
